Završetkom II. sv. rata zrakoplovna tehnika za potrebe JRV bila je nabavljana uglavnom u SSSR-u, a nešto manje u Čehoslovačkoj i Bugarskoj. I pored toga tadašnje najviše vojno i državno rukovodstvo smatralo je potrebitim osamostaljivanje jugoslavenske vojne industrije što se odnosilo i na zrakoplovnu industriju. Stoga je 23.02.1946. godine raspisan javni natječaj za idejno rješenje prototipa lakog sportskog-turističkog aviona, aviona za osnovnu obuku pilota, trenažnog dvosjeda i dvomotornog višesjeda za laki transport i obuku. Tim natječajem je doslovno oživjela ondašnja zrakoplovna industrija te je došlo do okupljanja konstruktorskih snaga razbacanih ratom.

Međutim, posebnom odlukom Komande vazduhoplovstva, izvan raspisanog natječaja počela je još početkom 1946. godine izrada prototipa aviona Aero-2B, avionu identičnom onom koji je pobjedio na sličnom natječaju 1940. godine. Njegovi konstruktori ing. Boris Cijan i ing. ?orđe Petrović su tijekom rata sačuvali kompletnu dokumentaciju na osnovu koje je u Ikarusu poslije rata izrađen prototip nazvan Aero-2B. Prvi je primjerak poletio 22.10.1946. godine kao prvi avion i prototip izrađen u novoj Jugoslaviji. Odmah je uveden u serijsku proizvodnju pa je tokom 1947. godine Ikarus izradio 30 aviona Aero-2C s motorom engleske proizvodnje Gipsy Major 10 od 145 KS. Budući da su Englezi odugovlačili s isporukama motora, drugi avioni toga tipa su opremani motorom češke proizvodnje Walter Minor 6/III od 160 KS.

Do 1950 godine izrađeno je 236 aviona Aero-2 raznih inačica: Aero-2B i Aero-2C za osnovnu obuku u dnevnom letenju s otvorenom kabinom, Aero-2D sa zatvorenom kabinom, Aero-2DE kao instrumentalno poboljšana inačica za obuku u instrumentalnom letenju, Aero-2F koji je umjesto zadnjeg sjedala nosio rezervoar i imao ugrađene uređaje za zaprašivanje i na kraju Aera-2H hidroverzije za temeljnu obuku. Inače, razvojni put aviona Aero-2 vidljiv je i u razvoju same hidroverzije koja je pod svojim prefiksom 'H' okupljala sve tri osnovne verzije C, D i DE. Aero-2 je u upotrebi zadržan od 1948. godine do 1959. kada je predan tadašnjem VSJ (Vazduhoplovnom Savezu Jugoslavije) na daljnju uporabu.