 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
|
Rogožarski IK-3
|
|||||||||||||||||||||||||||
|
Avion IK-3 bio je rezultat rada konstruktora Ilić Ljubomira i Koste Sivčeva, kojima se tijekom izrade statičkih izračuna i konstruktivnih rješenja priključio još jedan konstruktor francuske škole Zrnić Slobodan. Njihov pristup pri projektiranju tog lovca počivao je osim na uobičajenom povećanju brzine i sposobnosti penjanja, posebice na postizanju što veće pokretljivosti kojom se u bliskoj manevarskoj borbi mogao nadmašiti i brži protivnik. Novi lovac je predstavljao svojevrsni kompromis između engleskog Hurricanea i njemačkog Bf-109, koji je kako zbog francuskog školovanja njegovih konstruktora, tako i zbog istog ugrađenom motora ponajviše nalikovao Morane Saulnierovim lovcima M.S.405/406. Projektna dokumentacija predana je Komandi JKV sredinom 1936. ali ugovor za izradu prototipa potpisan je tek početkom 1937. godine. Izrada prototipa je povjerena "Prvoj srpskoj fabrici aviona Rogožarski" koja je imala odgovarajuće iskustvo u izradi drvenih konstrukcija krila i stabilizatora. Prvi probni letovi izvršeni su sredinom 1938. godine, a avion se pokazao vrlo pokretljivim i upravljivim u svim evolucijama i akrobacijama. Postizao je za tadašnje vrijeme izvanrednu brzinu od 527 km/h, dok je njegov srodnik Morane ostvarivao nekih 40 km/h manje. No pri kraju ispitnih letova početkom 1939. došlo je do gubitka prototipa i pogiblje pilota uslijed loma krila, što je za nekoliko mjeseci usporilo cijeli projekat. Dodatna ispitivanja potvrdila su kako konstrukcija zadovoljava potrebna traženja, ali su ipak izvršena određena ojačanja na najopterećenijim dijelovima krila. Prva serija od 12 lovaca IK-3 isporučena je iz tvornice Rogožarski od proljeća do ljeta 1940. godine na korištenje 51. samostalnoj lovačkoj grupi baziranoj pored Beograda. U fingiranim zračnim borbama s nešto bržim Messeschmitom Bf-109E koje je JKV imao u naoružanju od 1938. razvijena je i odgovarajuća taktika koja je iskorištavala bolju pokretljivost IK-3. Nastavak proizvodnje predviđao je do kraja 1942. godine isporuku još 48 lovaca. Od 12 isporučenih IK-3 njemački napad na Beograd 6. Aprila 1941. dočekalo je samo 5 ispravnih lovaca koji su uspjeli oboriti 10 neprijateljskih aviona. Po kapitulaciji Kraljevine Jugoslavije u Rogožarskom je zatečeno 25 ovih lovaca u postupku izrade koji su trebali biti isporučeni do kraja 1941. Nekoliko ovih aviona otpremljeno je u Njemačku na ispitivanje, a konstrukcija IK-3 je nakon rata poslužila za razvoj prvog Jugoslavenskog poslijeratnog lovca Ikarus S-49. IK-3 je bio jednomotorni niskokrilac s trupom od čeličnih cijevi. Prednji dio trupa prekriven je s duraluminijskom oplatom, ostatak s platnom. Krila i horizontalci su bili potpuno drvene konstrukcije i prekriveni s šperpločom. Bio je prvi jugoslavenski lovac s uvlačečim stajnim trapom. Centralno ugrađeno naoružanje omogućilo mu je vrlo precizno gađanje. Top Oerlikon kalibra 20 mm ugrađen je u tijelo motora, a pocao je kroz os propelera, dok su iznad motora ugrađene dvije sinkronizirane strojnice Browing FN kalibra 7,9 mm.
|
|||||||||||||||||||||||||||
 |
