 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
|
Ikarus S-49A i S-49C
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Prekidom odnosa Jugoslavije i SSSR-a nakon Rezolucije Infobiroa 1948. godine, Jugoslavensko ratno vazduhoplovstvo našlo se u nezavidnom položaju budući da se na Zapadu nije mogla nabavljati moderna tehnika. Tada su temelj lovačke avijacije JRV-a činili sovjetski lovci Jak-1 i Jak-3. Njihova konstrukcija s drvenim krilima i horizontalnim stabilizatorima prekrivenim s šperpločom i platnom, kao i zadnjim dijelom trupa, onemogućavala je njihovo kvalitetno održavanje. Stoga je postojala realna opasnost naglog i značajnog smanjivanja broja upotrebljivih lovaca. Zbog hitnosti opremanja postrojbi novim lovcima moralo se krenuti u konstrukciju vlastitog lovca. Projekt su dobili inžinjeri potpukovnik Kosta Sivčev, major Svetozar Popović i Slobodan Zrnić. Sivčev i Zrnić su prije II. svjetskog rata bili u konstruktorskoj grupi koja je izradila uspješni lovac IK-3. Projekt je završen u samo 11 mjeseci rada zahvaljujući znatnom korištenju primjenjenih rješenja i iskustava s lovca IK-3. Prototip S-49A poletjeo je u lipnju 1949. godine. Serijska proizvodnja u tvornici Ikarus je počela čak prije nego što su završena sva aerodinamička i eksploatacijska ispitivanja prototipa. Naravno to je dovelo do određenih problema u upotrebi, ali serijska proizvodnja nije nijednom prekidana, već je tvornički tim naknadno izvodio preinake u eskadrilama. Proizvedeni avioni su isporučeni 117. i 204. lovačkom puku, koji su se tada bazirali na aerodromu Zemun. Ukupno je proizvedeno 45 primjeraka ovog lovca. Iako je u vrijeme ulaska u operativnu uporabu S-49A već bio zastario, poslužio je do dolaska modernijih zapadnih aviona. Korišteni su do 1957. godine, a jedini sačuvani primjerak nalazi se u MJV na Surčinu (reg. 2319). Njegovim daljnim razvojem nastao je potpuno metalni lovac S-49C. S-49A je bio slobodnonoseći niskokrilac s trupom od čeličnih cijevi. Prednji dio trupa prekriven je s duraluminijskom oplatom, ostatak s platnom. Krila i horizontalci su bili potpuno drvene konstrukcije i prekriveni s šperpločom. U odnosu na svoj uzor IK-3, pogonska grupa zamijenjena je s snažnijim sovjetskim rednim motorom Klimov VK-105 PF-2 snage 1300 KS. Ovaj motor povećao je S-49A brzinu u odnosu na IK-3. Zadnji dio trupa uključujući poklopac kabine, konstruktivno je vrlo sličan rješenjima sa lovca Jak-3. Uvlačeči sustav podvozja bio je drugačiji od onog na IK-3. Naoružanje je preuzeto sa Jakova. Top ŠVAK kalibra 20 mm ugrađen je u tijelo motora, a pocao je kroz os propelera, dok su iznad motora bili ugrađeni dva sinkronizirane teske strojnice UBS kalibra 12,7 mm.
Ikarus S-49C predstavlja daljnji razvoj lovca S-49A. Nedostatak ruskih motora te nemogućnost nabavke novih lovaca primorali su jugoslavenske konstruktore na razvoj novog lovca. Iako se u početku razmišljalo S-49A opremiti njemačkim motorima sa Bf 109G od toga se odustalo pa su iz Francuske nabavljeni motori Hispano Suiza HS 12 Z i metalne trokrake elise promjenjivog koraka Chauviere. Kako su ovi motori bili veći i teži od prethodnih ruskih VK-105, trup novog lovca doživio je najveće izmjene. Produžen je, a i izgled mu je potpuno izmijenjen. Krila su zadržala prvobitan oblik, a prva serija ovih lovaca imala je vertikalni stabilizator vrlo sličan S-49A. Druga serija dobila je znatno povećani vertikalni stabilizator. Avion je bio potpuno metalne konstrukcije. Stajni trap je bio jugoslavenska konstrukcije.
Proizvođen je u tvornici Ikarus. Podaci o broju proizvedenih komada se razlikuju, a kreću se od 112 do 227 komada. Dio proizvedenih aviona nikad nije operativno korišten već je služio za rezervne dijelove i razna ispitivanja. U naoružanje su uvedeni 1952. godine, a zadržani su u postrojbama sve do 1961. Uvrštavani su u lovačke eskadrile zajedno sa avionima iz ratnog perioda (Jak-3, P-47D, Bf 109G, Mosquito). Kako je stjecajem okolnosti u serijsku proizvodnju uveden nedovoljno ispitan, u početku uporabe bilo je dosta problema oko hlađenja motora i sistema naoružanja, koji su rješavani u samim postrojbama na terenu. Korišten je kao lovac i lovac-bombarder iako mu je nosivost naoružanja i dolet za ovu drugu ulogu bila po zapadnim kriterijima premala. Od ugrađenog naoružanja avion je imao njemački top MG-151 cal. 20 mm i dva mitraljeza Colt Browning ca. 12,7 mm. Pod krilima je imao nosače za nevođene rakete HVAR 127 mm i bombe od 50 kg (4 nosača za rakete ili 2 nosača za bombe). Na pojedine avione su u probne svrhe postavljani dodatni spremnici goriva na krajevima krila. Iako je avion već u vrijeme ulaska u operativnu uporabu bio zastario jer su tada već letjeli mlazni lovci, kao prelazno rješenje do nabavke kvalitetnijih zapadnih aviona dobro je poslužio jugoslavenskom zrakoplovstvu. Nije sačuvan ni jedan primjerak S-49C iz prve serije. U muzeju na Surčinu nalazi se dobro očuvani primjerak S-49C iz druge serije (reg. 2400), koji je u zbirku stigao iz Tehničkog muzeja u Zagrebu.
Tehnički podaci:
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
 |
